četvrtak, 14. prosinca 2017.

Nastavak zajedničkog druženja

Dragi svi!

Ovom bih se prilikom zahvalila svima vama koji ste vjerno pratili Hanin blog te svima koji niste smatrali da je 80,00 kn za knjigu Stavit ću te na Facebook! uludo potrošen novac ;)

Unatoč tiskanom izdanju koje je rasprodano u svega šest mjeseci, veseli me kada vidim da se blog i nadalje čita. I približava se brojci od 19.000 (ponosna!). Što može značiti samo jedno - moj prvi roman uistinu nije bio loš :)

U međuvremenu sam napisala još jedan roman. Doduše, još nisam osmislila naslov pa je radni za sada Jedno (ne)obično ljeto. Glavna junakinja Tina, jedna sasvim (ne)obična 16-godišnjakinja, provodi "prislilan godišnji odmor" kod djeda i bake u Istri, u okolici Grožnjana, dok se u pozadini odvija mučna rastava roditelja. Ne znajući što bi sama sa sobom u toj "selendri" - jer ona je ipak gradska djevojka - tumarajući kućom jednog vrućeg ljetnog popodneva slučajno otkrije djedov "mali planetarij" u potkrovlju i tako započinje njezina velika avantura zanesenosti svemirom. Naravno, kakva bi to priča bila da se u njoj ne pojavljuje Luka, dečko iz Zagreba, malo stariji od nje, a s kojim Tina razvija isto tako neobičan odnos. Uostalom, vidjet ćete i sami, kod Tine ništa nije obično i dosadno.

Kako sam u međuvremenu primila podosta pozitivnih informacija o romanu Stavit ću te na Facebook!, a glavna je bila kad ćeš napisati nastavak, počela sam (sasvim ozbiljno!) razmišljati i o tome.
Hana je sada već u četvrtom razredu srednje škole, Tesa se u međuvremenu odselila s roditeljima, no u razred stiže nova queen bee - Gala. A na pomolu je maturalna zabava koja će iznova uzburkati duhove...
Kako vam se čini? Primam sve prijedloge i savjete :) na e-mail: ksolomun1@gmail.com

Eto, toliko od mene. Za sada.
Budite mi dobro!

Vaša Katarina S.

(fotografija: pexels.com)

četvrtak, 20. travnja 2017.

U očekivanju tiskanog izdanja

Upravo kada je pomislila da je s početkom srednje škole započelo jedno novo i valjda bolje razdoblje, Hani se dogodila Tesa Horvat. Ne najbolja prijateljica Tesa, ne neka fino odgojena djevojka, nego bahata, lijepa i bezobrazna razmaženka koja oko sebe, baš poput prave razredne zvijezde, okuplja djevojke koje gode njezinoj taštini. U školskim igrama prijestolja dogodilo se, međutim, nekoliko stvari koje su joj dokazale da ona i Tesa nikada neće biti na istoj strani. Hana, iako ni po čemu posebna (barem je tako mislila), Tesino ponižavanja i maltretiranje drugih djevojaka smatra okrutnom nepravdom jedne arogantne bullerice. I upravo kada je razotkrila svu zlobu Tese Horvat objavivši post o bullyingu na Facebooku, a njezin prezgodni dečko Karlo, za kojim uzdišu sve djevojke u školi, počeo joj se opasno približavati, događa se obrat na koji Hana nije bila spremna: Tesin rođendan, pijani tulum, sramotni video, ucjenjivanje i prijetnja objavom filmića na Facebooku. Hana se odjednom našla pred zidom u ratu koji vrlo lako može i izgubiti...


Bullying nije nešto što se događa drugima!

Dvije djevojke koje koriste društvene mreže kao sredstvo ratovanja u kojem je sve moguće.

Priča o adolescenticama i njihovim mamama.

18000 čitanja na blogu Hanini dnevnici.

ponedjeljak, 10. travnja 2017.

Razgovor koji usrećuje

Hana leži na kauču u dnevnom boravku i po stoti put čita Lovca u žitu. Mama je za svojim laptopom i nešto crta. Schrödinger spava na njezinom radnom stolu. Tišinu prekida zvonjava telefona. Hana nema namjeru javiti se. Lora uzima mačka u naručje i podigne slušalicu. Do Hane dopire zvuk koji bi je trebao podsjećati na razgovor. Ali nju ionako nije briga tko sada zove.
“Za tebe je”, kaže joj mama.
“Molim...” lijeno se javila.
“Hana”, začula je s druge strane nepoznati muški glas “Sven je. Ili tata”, krenuo je nesigurno.
Osjećala je kao da joj je netko udarcem u pleksus istisnuo zrak iz cijelog tijela. Lora se sa Schrödingerom povukla u svoju sobu.
“Tata... pa otkud ti?” bilo je prvo što joj je palo na pamet. Toliko različito od svega onoga što je stoput izvrtjela u glavi.
“Lora, mislim, tvoja mama, ona mi je ispričala sve o... tebi”, zamuckivao je. “Nazvala me jedan dan, ima već par mjeseci, onako iz vedra neba, i priopćila mi da imam kćer. Ah, tako tipično za Loru!” prvi se put opušteno nasmijao.
“Zoveš iz Montreala? Koliko je sati kod tebe?ˮ
“Četiri popodne.ˮ
“I, što sada radiš?ˮ
“Gledam baseball. Nije baš da razumijem tu igru ni poslije toliko godina, ali zabavno je.ˮ
“Živiš sam?ˮ
“Da, živim sam.ˮ
Hana nije znala kako bi nastavila razgovor.
“Kad me Lora nazvala, osjećao sam se kao da sam skočio u prazan bazen”, priznao je Sven i ispričao joj kako mu je Lora najprije poslala mnogo njezinih fotografija, otkako je bila beba do ovih današnjih, kada je slavila svoj petnaesti rođendan. I kako je u par sati telefonskog razgovora nastojala ugurati cijeli jedan život.
“Jesi li ljut na mamu jer ti nije rekla za mene?ˮ
“Ne znam jesam li ljut, ali sam zbunjen, to definitivno. Da budem iskren, da, povrijedila me Lorina odluka, ali to je već neka druga priča.ˮ
“Mama kaže da ti sličim, i to baš, ono, jako.ˮ
“I meni se čini kad gledam fotografije.ˮ
“A što misliš, je li se mama promijenila?ˮ
“Pa, malo je, malo je starija. Ali vjerujem da je podjednako odlučna i tvrdoglava... baš kao i nekad.ˮ
“Uh, da samo znaš...” sada se i Hana nasmiješila. “Ali otkako imamo Schrödingera, to ti je naš mačak, puno je bolja. Mama je rekla da si i ti ostario, ali meni se činiš nekako... kul.ˮ
“Pa, hvala”, Svenu je bilo malo neugodno. “Hana, htio sam ti reći, petnaest godina je mnogo i bilo bi glupo sada reći kako ćemo sve nadoknaditi jer nećemo. I ti i ja to jako dobro znamo. Ali želim da nastavimo od sada pa... nadalje.ˮ
“Hoćeš li doći... vidjeti me?ˮ
“To ne bih propustio ni za što na svijetu. Već sam rezervirao kartu.ˮ
“Stvarno?!” Hanino je lice obasjao smiješak.
“Najstvarnije!ˮ
“Jedva čekam! Nego... kako da te zovem? Da se mene pita, ja bih radije Sven.ˮ
“Dogovoreno! Vidimo se uskoro. I, Hana, uistinu se radujem našem susretu.ˮ
“I ja!ˮ
“Pozdravi Loru, mamu, i reci joj... Ma nemoj joj ništa reći. Vjerojatno bi počele sijevati munje.ˮ
Hana nije mogla umiriti ni ruke ni noge nakon ovog razgovora. Dlanovi su je svrbjeli do ludila. Morala je izaći. Pa neka je vani i 50 stupnjeva.
Zazvala je mamu, rekla joj da ide po sladoled i istrčala u ljetni dan.


- KRAJ -

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

petak, 7. travnja 2017.

Sretan rođendan!

Odjevena u laganu ljetnu haljinu koja je sezala do poda, gotovo skrivajući sandale i pažljivo nalakirane nokte, Hana je koračala gore-dolje. Kosu je skupila u visoki rep s obzirom da je već podosta narasla, a od undercuta je odustala, barem na neko vrijeme. Čekala je svoje prijatelje: Anu, Ivu, Miju, Barbaru i Marina. One koji će, unatoč većim ili manjim iskušenjima kroz koja su prošli, uvijek biti uz tebe. Dobro, i Luku jer Ana se od njega nije odvajala ni minute. Koja dosada!
Pizzeria je bila savršena. Terasa je bila skrivena u hladu Staroga grada, s visokim drvenim klupama i oslikanim zidovima koji su dočaravali podvodni svijet.
Naručili su dvije jumbo pizze te Colu, Sprite i sokove.
Hana je dobila mnoštvo poklona: od plišanih medvjedića do majice s natpisom Girl's power.
Pao je i neizbježan zajednički selfie koji su odmah stavili na Facebook – Mi slavimo, a vas ko jebe! Potom su navalili na pizze. Marin je sebi uzeo quattro stagioni, no kada je Hana zafrknula nosom na margaritu, velikodušno joj je prepustio svoje dvije kriške. Isplazila mu je jezik u znak zahvalnosti. Nakon dogovora kako će i gdje zajedno provesti ljeto koje je pred njima, zaključili su da je vrijeme za sladoled. Ili palačinke. Ili smoothie. Okinuli su još jedan selfie, za svaki slučaj – Idemo se zapit. Crknite od ljubomore!
- - -
Kada se vratila kući, mama joj je na stolu ostavila poruku: Vani sam s Bibom i Majom. Išle smo na jazz koncert. Do deset sam doma. Pretpostavljam da nećeš večerati. U frižideru imaš kocke od sira. Pusa, mama.
Začuvši da je netko otvorio vrata, Schrödinger je odmah poskočio i stao joj se vrtjeti oko nogu. Hana ga je podigla u naručje i poljubila. Sjela je na kauč i počela vrtjeti programe u potrazi za nečim zanimljivim. Naletjela je na film Osmijeh Mona Lise. I premda ga je već nekoliko puta odgledala, to je bilo najbolje što se nudilo.
Nakon pola sata oglasila se poruka na Messangeru.
Hana, sretan ti rođendan! S malo kašnjenja, ali nema veze, glasila je Tesina poruka.
Tesa joj je upravo čestitala rođendan?! Pa tko je ovdje lud? I što da sada napravi? Spustila je Schrödingera na pod, otvorila frižider i pojela jednu kocku od sira. Fine su, zaključila je. A potom još jednu. Ipak će odgovoriti na Tesinu poruku. Jer, trebala je imati hrabrosti za takvo što, nakon svega.
Hvala!
Schrödinger je bio jako dosadan. Stalno je skakutao za lopticom koju mu je Hana uporno bacala. Moja slatka nepametna maca!
Ali, Hanice, nemoj misliti da smo sada frendice. Iduće godine nastavljamo tamo gdje smo stale.
Svakako, Tesa, nisam ni sumnjala da će biti drugačije. Ali što ćeš sada kada nas je Karlo nogirao?
Pa... naći će se već netko. Onaj Tomislav iz trećeg B je totalna faca!
Hana se samo nasmijala. Kao da se taj Tomislav može mjeriti s Marinom. Kratko joj je napisala:
Uživaj u ljetu, Tesa!
I ti. I pozdravi svoje djevojčice. Ja idem na Vis sa starcima. By, by!
Pozz

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

Mačke su zakon!

Kada je cijelo društvo bilo na okupu, Hana je konačno mogla proslaviti rođendan. Nije planirala ništa posebno, tek zajedničku pizzu u gradu. I možda poslije sladoled. Nakon pomne računice zaključila je da će joj mjesečni džeparac – hvala djedu i baki – biti dovoljan i za večeru i za novu haljinu, naravno. Pa red je da se pojavi pristojno obučena, zar ne?
Kako je škola završila, Hana nije ustajala prije 11 sati.
Još je sjedila, napola bunovna, u dnevnom boravku u svojoj kratkoj ljetnoj spavaćici kada se začulo zvono na vratima.
Marin. Koji je u rukama držao – mačku!
“Bok! Sretan ti rođendan još jednom. Ovo ti je... poklon”, predao joj je malenog tigrastog mačića plavih očiju. “Mislim, kad si već rekla da su mačke zakon.ˮ
Hana je imala osjećaj da je zapljuskuje val neopisive sreće, iznova i iznova.
“Hej, maleni”, poljubila je mačka. “Ma kako si sladak!ˮ
“Schrödinger.ˮ
Tek je tada uočila ogrlicu oko njegova vrata s natpisom Schrödinger.
“Nazvao sam ga tako po onom fizičaru koji je...ˮ
“Hvala ti!” prekinula ga je Hana kratkim poljupcem.
Marinove su usne bile drugačije od Karlovih. Kao da su bolje pristajale uz Hanine. Malo ju je ogrebla njegova dvodnevna brada, ali kao da je to važno.
“Ok, nema veze, ovaj, nadam se samo da ćeš se bolje brinuti o njemu od Edwarda Schrödingera koji je...ˮ
“... izvodio radioaktivne pokuse sa svojom mačkom koju je zatvorio u kutiju”, nastavila je Hana. “Znam, proguglala sam.ˮ
Začuvši razgovor, i Lora se pojavila u dnevnom boravku.
“Bok, Marine”, krenula je dok nije opazila mačka. “Što ova mačka tu radi? Hana?ˮ
“Nije mačka nego mačak i zove se Schrödinger”, Hana je i nadalje ljubila svog novog ljubimca. “Da samo znaš kako je mekan, kao pahuljica.ˮ
“Mačak, mačka, sve je to isto. Nemoj mi reći da...ˮ
“Da, ostaje s nama. Marin mi ga je poklonio za rođendan. Ma vidi ga kako je zgodan. Pozdravi svoju novu mamicu”, i u trenu je Lori uvalila mačka.
Tek je tada osvijestila da je u spavaćici. Zar baš uvijek mora biti u spavaćici ili pidžami kada je Marin posjeti? Kao nekakva bed lady.
“Sjedni, Marine, donijet ću ti sok”, ponudila mu je Lora. Mačak se već namjestio u njezinom naručju.
“Onda, vidimo se danas u šest?ˮ podsjetila ga je Hana.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

četvrtak, 6. travnja 2017.

Ljeto...

4. srpnja Hana je napunila petnaest godina.
Dan je bio neopisivo vruć već od jutra. Čak ni prozor u Haninoj sobi koji je bio otvoren cijelu noć (Hana živi ne trećem katu tako da se nije bojala spavati pored otvorenog prozora) nije donio toliko željeno osvježenje. Ustala se, kao i svakog jutra, i pokucala na vrata mamine spavaće sobe. Nije bilo odgovora. Možda je već izašla, bilo je prvo što je Hana pomislila. No, kada je, još snena, ušla u kuhinju, imala je što vidjeti – na stolu ju je čekala rođendanska torta, njezina omiljena, s jagodama i šlagom. A pored nje i poklon. Lora je sjedila pored prozora i ispijala svoju prvu jutarnju kavu.
“Sretan ti rođendan, draga moja djevojčiceˮ, mama ju je poljubila u kosu.
“Ajme, torta! Kada si je samo napravila? I poklon!ˮ
“Hajde, otvori ga.ˮ
Hana je pažljivo odmotala papir i sve one ukrasne trakice. Mama joj je kupila ogrlicu koju je već neko vrijeme tiho priželjkivala
“Kako si samo znala? Predivna je!” Hana je bila oduševljena.
“Pa i nije bilo teško pogoditi kada bi svaki put priljubila nos uz izlog.ˮ
“Hvala ti!” Hana ju je poljubila u obraz.
“Onda, što kažeš, da se počastimo tortom?” predložila je Lora.
“Sada? Ujutro? Zar nećemo prije...ˮ
“Nije ti svaki dan rođendan. A, uostalom, ponekad treba i prekršiti pravila”, mama joj je zavjerenički namignula.
Popodne su odlučile provesti na moru. Ionako je s prijateljima rođendan namjeravala proslaviti za par dana, kada se vrate Mia i Barbara.
Odvezle su se do otoka Krka, na Voz, nekadašnje trajektno pristanište duž kojeg se proteže niz manjih plaža. Odabrale su, kao i uvijek, onu najudaljeniju, jer Lora ni danas nije odstupala od mišljenja kako je kupanje ujedno i meditacija. Nakon što su se penjale i spuštale zemljanim stazama, stigle su na svoj komadić raja. Raširile su ručnike i otvorile suncobran. Hana je u trenu skinula sa sebe haljinu i japanke i otrčala u more.
“Hana, divljakušo, pa trebala si se prije namazati”, vikala je za njom Lora, nanoseći na kožu debeli sloj kreme za sunčanje. Sa zaštitnim faktorom 50+.
Hana se nije obazirala, već se prepustila ugodnoj toplini. Intenzivna plavo-zelena boja i plitko pješčano dno podsjećali su je na kakvo tropsko more. Zaronila je, jednom, dvaput, triput, i osjetila neku neopisivu lakoću. Sve se odjednom činilo tako nestvarno, tako jednostavno, tako lijepo. Potom je doplivala do obale i stala prskati mamu. Glasno je viknula kada se Lorinih sedamdeset pet kilograma sručilo na nju. Gotovo je cijeli dan provela u moru unatoč Lorinim povicima da će prehladiti mjehur. Ili jajnike. Pridružila bi joj se ispod suncobrana tek da pojede sendvič sa sirom i pohanim tikvicama ili da popije malo ledenog čaja, zelenog, naravno, koji je Lora sama skuhala. Jer, ona ne kupuje te gadarije. I, naravno, da provjeri tko joj je sve čestitao rođendan preko Fejsa.
Kada su se opet stale uspinjati i spuštati na putu kući, na jednoj od plaža ugledala je Tesu s roditeljima. Zar se i ona ovdje kupa? A ja sam mislila da će ljeto provesti na Baliju, he, he.
Kratko su se pozdravile. Hana nije dopustila da joj išta na svijetu pokvari ovaj savršen dan.
Ipak, Tesa joj je danas djelovala nekako drugačije, onako mokre kose i bez šminke. Sjedila je između roditelja. Nešto je govorila tati. Na trenutak ju je podsjetila na Barbaru, onu staru Barbaru. Opreza nikad dosta, podsjetila je Hana samu sebe i nastavila dalje.
“Tko je ta djevojka?ˮ upitala ju je kasnije mama.
“Tesa”, mirno je odgovorila.
“Tesa? Zamišljala sam je potpuno drugačije. Izgleda kao djevojčica.ˮ
“Ha, ha, kako da ne. Trebaš je vidjeti u punom sjaju”, nasmijala se Hana.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

srijeda, 5. travnja 2017.

Zadnji dan škole na plaži

Snimke i nadalje nije bilo na Facebooku. Hana ni sama više nije znala može li se opustiti, ali potpuno opustiti. Još uvijek ju je mučilo pitanje zašto je Tesa nije objavila. Da bi saznala odgovor, morala bi je pitati, a to definitivno nema namjeru.
Ove je godine ljeto došlo naglo, jednako kao što u ranu jesen počinje nadirati olujno nevrijeme nošeno jugom.
I tako, korak po korak, osvanuo je i taj dan – kraj školske godine. Razred je odlučio da će ga proslaviti na nekoj od gradskih plaža. I opet su krenuli dogovori tko će i koliko cuge nabaviti, no Hana ovoga puta u tome nije željela sudjelovati. Samo je zamolila Luku da kupi par Cidera po svom ukusu. Pogledao ju je kao da se ovoga trena spustila među Zemljane.
Naoružani bocama i štekama cigara, krenuli su na plažu. Mjesta baš i nije bilo s obzirom da je tako sjajna ideja pala na pamet i drugim razredima.
Hana je rasprostrla svoj ručnik, raširila ruke i legla. Kakva godina, pomislila je. Duboko je udahnula i zagledala se u nebo koje je pomalo počelo poprimati one crvenkaste nijanse.
“Daj, što si tu legla?” prenuo ju je Anin glas. U rukama je držala cigaretu. “Idemo tamo, bliže Luki i ostalim dečkima. Hoćeš dim?ˮ
“Ok. Ne, neću”, Hana je skupljala svoje stvari spremna na evakuaciju. Pogledom je potražila Marina. Naravno, bio je u Lukinom društvu. Cerekali su se i otvarali limenke nečeg zasigurno alkoholnog. Zar ih je već uhvatilo?
Ondje su već bile Iva, Mia i Barbara. Hana je otvorila Cider od jabuke, otpila gutljaj i pružila bocu Barbari.
“Na kraju svega, zaslužile smo osvježenje”, nasmiješila joj se.
“Da ne povjeruješ”, Barbara je u jednoj rečenici sažela cijelu godinu. “A ljeto je tek počelo. Sunce, more, kupanje... jedva čekam.ˮ
Iz pravca mora do njih je doprlo kreveljenje. Hanu je podsjetilo na buku koja se širi iz kokošinjca. Tesa, Liza i Roberta prenemagale su se u plićaku, odjevene u kupaće kostime. I, to se podrazumijeva, plijenile pažnju muškog roda svojim skladnim tijelima.
“Znaš što, mislim da ću se izbljuvati”, dobacila je Mia.
“A ne, ne, ja to ne želim ponoviti”, zaključila je Hana.
“Gdje nam je Ana?” upitala je Iva.
Djevojke su se istovremeno okrenule, no Luke više nije bilo. Marin je ležao na kamenju držeći u desnoj ruci cigaretu. Dobro to njemu ide. Tko bi rekao?
“I, tko je od slavnih fizičara bio opaki pušač?” upitala ga je Hana legnuvši pored njega.
“Hugh Everett III., američki fizičar koji je predložio višesvjetnu interpretaciju kvantne mehanike”, rekao je Marin otpuhujući dim. “Na kraju je umro od srca jer je previše pušio i cugao.ˮ
“Koji si ti lik!ˮ
“Hoćeš?” pružio joj je smotanu cigaretu.
“Ajde, daj, ali samo jedan dim.ˮ
Ipak bi bilo glupo da cijela večer ostane na Cideru. Povukla je i proslijedila mu natrag cigaretu.
“I, što misliš raditi ovog ljeta?” upitala ga je Hana.
“Pošteno se naspavati. Pročitati neke knjige. Ići na more. A ti?ˮ
“Više-manje isto. Ne ideš nigdje?ˮ
“Možda na par dana sa starcima, ali ništa više od toga.ˮ
“Ni ja. Ali imam feeling da će ovo ljeto biti... nekako drugačije. Osim toga, uskoro mi je rođendan pa moram osmisliti kako ću ga proslaviti.ˮ
“Račica.ˮ
“Da. A ti?ˮ
“Lav.ˮ
“Kao...” Hana ga je značajno pogledala.
“Erwin Schrödinger”, Marin se nasmijao. “Tip je ostao poznat po svojoj mački.ˮ
“Kul! Meni su mačke zakon!ˮ
Marin je položio svoju ruku na njezinu, a Hana je ispreplela svoje prste o njegove. Neko su vrijeme tako ležali osluškujući međusobno disanje.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)